Zimmermanov i
Pintrichev model samoregulacije učenja
Odabrala sam ovu temu iz razloga da se
bolje upoznamo sa samoreguliranim učenjem te da vidimo različite perspektive
samoreguliranog učenja. Mislim da je ono vrlo bitno u razvoju učenika kao i za
cjeloživotno učenje pojedinca. Vrlo je bitno da učitelji potiču samoregulirano
učenje, ali se prvo moraju i upoznati s tim pojmom i načinima kako ga koristiti
u razredu. U ovom članku autor prikazuje dva modela samoreguliranog učenja
prema Zimmermanu te Pintrichu.
Samoregulirano učenje je fazni proces
koje podrazumijeva samusmjeravajuće misli, osjećaje te akcije je pojedinac
planira i prilagođava za dostizanje njegovih osobnih ciljeva.
Prema Zimmermanu samoregulirano učenje se
odvija kroz nekoliko faza:
Druga faza ili faza izvedbe podrazumijeva
procese koji se odvijaju za vrijeme učenja (održavanje pažnje,
samopoučavanje,samonadgledanje…). Najbitniji procesi u ovoj fazi su
samokontrola i nadgledanje. Pod procesima kontrole razumijevamo: vlastite
instrukcije (učenici si daju upute što i na koji način činiti dok uče), zamišljanje,
usmjeravanje i zadržavanje pažnje (ključna strategija efikasnog učenja jest
znanje kako izbjeći vanjske, ometajuće čimbenike). Strategije znanja obuhvaćaju
hvatanje bilješki, pripremanje za ispit, čitanje s razumijevanjem te pomoć
učenicima i izvođačima zadataka da se usmjere na zadatak i optimiziraju svoj
trud.
Treća faza/nakon učenja jest refleksija na
učenje i rezultate učenja. Ta faza uključuje samovrednovanje, vlastite reakcije
poput zadovoljstva, adaptacije. Samoprocjena utječe na fazu pripreme tijekom
koje se opet procjenjuju i
Vlastite procjene su povezane s
kauzalnim atribucijama ishoda (je li loš rezultat povezan s nedovoljnim trudom
ili ograničenim sposobnostima). Vrlo su bitne u fazi samorefleksije. Samoevaluacija i
adaptivne procjene su povezane s vlastitim reakcijama: vlastitim zadovoljstvom
i adaptivnim zaključcima. Pojedinci će nastaviti usmjeravati aktivnosti prema
rezultatima s kojima su zadovoljni, dok izbjegavaju aktivnosti koje izazivaju
negativne emocije. Adaptivno izvođenje usmjerava ljude prema
potencijalo boljim oblicima izvedbe samoregulacije, dok defenzivno izvođenje
štiti osobu od budućih neuspjeha. Reakcije vlastitog zadovoljstva jačaju
vjerovanja samoefikasnosti, jačaju ciljne orijentacije te intrinzičnu
motivaciju.
Pintrichev model
samoreguliranog učenja
Pintrich određuje samoregulirano učenje
kao aktivan, konstruktivan proces kod kojeg učenici postavljaju ciljeve svojeg
učenja, a potom pokušavaju nadgledati, regulirati i kontrolirati vlastitu
kogniciju, motivaciju i ponašanje, vođeni i ograničeni vlastitim ciljevima i
karakteristikama okoline.
Faze prema Pintrichu obuhvaćaju
planiranje i postavljanje ciljeva, nadgledanja kontrolne i evaluacijski procesi
reakcije i refleksije. On smatra ove faze heurističkima u smislu organizacije
učenja te istraživanja samoreguliranog učenja.
Prva faza obuhvaća planiranje i
postavljanje ciljeva te aktiviranje znanja o kontekstu
i mogućnostima da ga uspješno izvršimo. Tu se obuhvaćaju usvajanje ciljnih
orijentacija, zainteresiranost, procjena težine zadatka, planiranje vremena,
percepcija zadatka itd.
Druga faza je nadgledanje, povezana s
metakognitivnim promišljanjem vlastitih karakteristika i karakteristika
zadatka. Podrazumijeva nadgledanje promjena u zadatcima i uvjetima,
samoopažanje ponašanja, svjesnost i nadgledanje motivacije, emocija, kognicije,
zalaganja, potrebe za pomoći…
Treća faza obuhvaća
kontrolu, odabir i prilagođavanje kognitivnih strategija učenja, odabir i
prilagođavanje strategija za motivaciju, smanjenje ili povećanje zalaganja,
promjena ili prilagođavanje zadataka.
Četvrta, zadnja faza jest refleksija i
reakcija. To uključuje emocionalne reakcije, evaluaciju zadatka, evaluaciju
konteksta.
Za zaključak bih dodala da se
samoregulirano učenje apsolutno mora provoditi u razredu te i kod kuće.
Zimmerman i Pintrich su ga objasnili svaki na svoj način i iako su objašnjenja
vrlo slična, mislim da je Zimmerman dublje razmotrio temu samoreguliranog učenja
te ga detaljnije objasnio. Kao buduća učiteljica pokušavat ću iz dana u dan
koliko bude moguće poticati učenike na samoregulirano učenje.
1. Mislite li da je etape samoreguliranog učenja bolje opisao/objasnio Zimmerman ili Pintrich?
2. Koliko je, po Vašem mišljenju bitna samoevaluacija rada? Zašto?
3. Koliko intrinzični interes/motivaciju utječe na samoregluirano učenje? Mislite li da na učenje višu ulogu igra ekstrinzična motivacija?
Izvorni članak: Lončarić, D. (2014). Motivacija i strategije samoregulacije učenja: teorija, mjerenje i primjena. Rijeka: Učiteljski fakultet u Rijeci. Poglavlje 3.2: Zimmermanov i Pintrichev model samoregulacije učenja (Autori poglavlja: Anela Nikčević Milković i Darko Lončarić)
https://bib.irb.hr/datoteka/767560.Loncaric_Motivacija_Samoregulacija_Ucenje_e_knjiga_3.pdf
Prema Zimmermanu samoregulirano učenje se odvija kroz nekoliko faza:
Izvorni članak: Lončarić, D. (2014). Motivacija i strategije samoregulacije učenja: teorija, mjerenje i primjena. Rijeka: Učiteljski fakultet u Rijeci. Poglavlje 3.2: Zimmermanov i Pintrichev model samoregulacije učenja (Autori poglavlja: Anela Nikčević Milković i Darko Lončarić)
https://bib.irb.hr/datoteka/767560.Loncaric_Motivacija_Samoregulacija_Ucenje_e_knjiga_3.pdf
Sve se češće susrećemo s pojmom smoreguliranog učenja i odobno smatram da je to najbolji način učenja. U procesu samoreguliranog učenja dječa samostalno odlučuju hoće li i kada nešto učiti. Roditelji često "tjeraju" svoju djecu da uče, ali to na koncu nema nikakvu svrhu jer svako dijete zna kada je za njega najbolje vrijeme za učenje nečega i koji je za njih njbolji način da nešto nauče. Da bi nešto naučili, djeca moraju biti nečime motivirana. Roditelji često djeci govore da će im kupiti novu igračku ili nešto slično ako dobiju dobru ocjenu. Međutim, osobno smatram da to nije najbolji način motivacije. Kada su djeca ovako ekstrinzično motivirana, ona mogu nešto naučiti, ali će to znanje u veći slučajeva biti kratkotrajno, tj. dok napiši ispit i dobiju ocjenu. Djeca trebaju učiti ono što ih zaista zanima i treba im dati prostora da budu intrinzično motivirana jer će jedino tako učiti i nešto naučiti s užitkom.
OdgovoriIzbrišiKolegice Štoković, slažem se s Vašim komentarima u potpunosti. Istina je da će djeca dok su ekstrinzično motivirani učiti samo za neku igračku, a neće ništa zapamtiti od gradiva. Djecu treba učiti od malih nogu da materijalne nagrade nisu toliko bitne.
IzbrišiSamoregulirano učenje je najbolji način na koji dijete može usvajati znanje. Dijete bi samo trebalo upravljati svojim učenjem, samo bi trebalo zaključiti u čemu je pogriješilo i što je učinio, a učitelji bi trebali biti samo pomoć, ukoliko dijete nije sigurno kako nešto ostvariti. Smatram da bi se djecu trebalo intrinzično motivirati, dok bi ekstrinzičnu motivaciju trebalo izbjegavati jer smatram da na loš način motivira dijete.
OdgovoriIzbrišiPozdrav! Također smatram da bi ekstrinzičnu motivaciju trebalo izbjegavati te se slažem s Vama da bi učitelji trebali pomagati učeniku ako zapne, no i navoditi ga pravim putem da bi samoregulriano učenje bilo učinkovito
IzbrišiUpravo to, učitelji su tu da budu potpora učenicima i da im omoguće raznovrsne izvore informacija iz kojih učenici mogu učiti te stjecati znanje i iskustvo.
IzbrišiSamoregulirano učennje trebalo bi što više provoditi i poticati. Djeci će biti lakše ako sami uče, postavljaju si metode kojima će lakše naučiti, ako ih roditelji ne tjeraju na učenje, već ih potiču na normalan rad, stoga bi djecu trebali intrinzično motivirati.
OdgovoriIzbrišiSamoregulirano učenje je jedan od najboljin načina na koji djete može ustavajti nova znanja. Ono mora samo odlučivati što če učiti i na koji način će učiti te bi samo trebalo procjeniti što su pogrješili ili do koje su faze učenja stigli. Učitelji bi u ovome trebalo biti samo pomoć, odnosno, učitelji bi djecu morali intrinzično motivirati za rad. Ekstrinzična motivacija bi se trebala izbjegavti jer ona motivira dijete na loš način.
OdgovoriIzbrišiUčenike treba poticati na samoregulirano učenje. Ono je oblik učenja u kojemu učenici sami planiraju proces učenja, kontroliraju ga te poboljšavaju. U samoreguliranom učenju učenik ima aktivnu ulogu stjecanja znanja, nije pasivan primatelj znanja.
OdgovoriIzbrišiNažalost, u našem obrazovnom sustavu više prevladava ekstrinzična motivacija. Učenici uče da bi dobili dobru ocjenu, pohvalu učitelja te na kraju krajeva diplomu ili neku nagradu.
Samoevaluacija rada je važna. Učenik sam prati svoj napredak, može procijeniti koliko mu je još rada potrebno da postigne željene rezultate.
MIslim da su i Zimmerman i PIntrich jednako dobro objasnili etape samoreguliranog učenja.
OdgovoriIzbrišiSamoevulacija rada je jednako važna kao i evaluacija od strane učitelja. Mislim da je nekima bolje kada se sami ocjene i sami kontroliraju nego kad učitelj to radi.
Intrinzična motivacija puno utječe na smaoregulirano učenje, kao i nedostatak nje. Ali jako je teško pronaći intrinzičnu motivaciju baš u svakom gradivu stoga je nekad potrebna i ekstrinzična motivacija.
Po mom mišljenju, njihovi opisi procesa samoreguliranog učenja su prilično slični, tako da se ne mogu baš opredijeliti za ijednog od njih posebno. Samoevaluacija rada je jako bitna za buduće procese učenja i za provjeravanje uspješnosti korištenih metoda učenja. Kod samoreguliranog učenja je najbitnija intrinzična motivacija, ona 'želja za znanjem', a ne ekstrinzični faktori kao što su ocjene.
OdgovoriIzbrišiKolegice Mažar, slažem se s vašim komentarom da je samoevaluacija bitna za daljni proces učenje. Također i za intrinzičnu motivaciju. Mislim da škola djeluje na način da uči djecu da se životom vode ekstrinzičnom motivacijom upravo zbog ocjena u školi.
IzbrišiMislim da su etape samoreguliranog učenja podjednako dobro opisane. Smatram da je samoevulacija jako važna zato što ona djetetu govori o tome oko čega se treba malo više potruditi, što mu ide dobro, a što loše itd.
OdgovoriIzbrišiSmatram da je intrinzična motivacija vrlo važna za samoregulaciju učenja. Ako je učenik zainteresiran za nešto on će vrlo rado o tome učiti. Ekstrinzična motivacija može biti podjednako učinkovita kao i intrinzična, ali smatram da intrinzična motivacija puno više vrijedi od ekstrinzične.
Smatram da su oba objašnjenja dobra i obzirom da se prilično slična ne treba ih uspoređivati. Jedan od glavnih faktora samoreguliranog učenja je intrinzična motivacija jer ona potiče djecu da svojom voljom nešto naprave i po meni je ona bitnija od ekstrinzične.
OdgovoriIzbrišiSamoregulirano učenje su oboje vrlo dobro, iako mi se čini da je Zimmerman temeljitije obrado tematiku. Samoevaluacija je bitna jer nam kazuje naše zadovoljstvo odrađenim radom te kako bismo ga mogli poboljšati i napredovati općenito. Mislim da na učenje, odnosno na rezultate učenja u našem školstvu, ali i u životu općenito više djeluje ekstrinzična motivacija. Mora se poraditi na intrinzičnoj motivaciji de dati na uvid da je ona u stvari više bitna i samoispunjavajuća od ekstrinzične.
OdgovoriIzbrišiSamoregulirano učenje je naravno vrlo bitno za učenikom uspjeh te mislim da su oboje opisali samoregulirano učenje na pregledan način. Samoevaluacija na kraju odrađenog zadatka je bitna jer određuje koje će učenik, ako pr nije zadovoljan određenim poslom, koristiti strategije kako bi poboljšao svoj uspjeh. U nastavi, kao i životu treba raditi na tome da intrinzična motivacija prevladava, a ne ekstrinzična.
OdgovoriIzbrišiSmatram da je etape samoreguliranog učenja bolje objasnio Zimmerman jer ima više detalja. Smatram da je vrlo bitno da djeca već od najmlađe dobi razviju samoregulirano učenje i da ih treba poticati na to. Tako će naučiti kontrolirati svoje postupke, učiti na vlastitim pogreškama i biti aktivan sudionik vlastitog procesa učenja što je i cilj, jer dijete nije samo pasivan produkt okoline. Djecu se najčešće ekstrinzično motivira govoreći im kako će dobiti npr. čokoladu ako nešto naprave, a ocjene su isto jedan oblik ekstrinzične motivacije. Sve bi više trebalo poticati intrinzičnu motivaciju jer se na taj način usvaja stvarna vrijednost procesa učenja.
OdgovoriIzbrišiHvala na Vašem komentaru, ali me zanima, pošto ste studentica ranog i predškolskog odgoja, kako biste Vi potaknuli samoregulirano učenje kod djece predškolske dobi?
IzbrišiPrema motu Marie Montessori: "Pomozi mi da učinim sam", odgajatelj bi trebao biti samo refleksivni praktičar u dječjem učenju. Djeca su rođena kao istraživači koja istražuju sve oko sebe ako im je ono što uče i rade zanimljivo i dostupno kao praktično-životna situacija. Zbog toga bi djeci trebalo omogućiti da samoregulirano uče i dozvoliti im da pogriješe, uče na svojim greškama i istražuju kao aktivni sudionici.
IzbrišiSmatram da su podjednako dobro objasnili etape samoreguliranog učenja, te se u mnogočemu i slažu. Samoevaluacija rada vrlo je bitna, jer nam može pomoći u daljnjem procesu učenja, a i da sami sebe vidimo gdje stojimo s kojim gradivom. I uvijek je lakše znati koji stilovi učenja nam najbolje pašu, koliko nam je vremena potrebno za što i sl. Smatram da višu ulogu igra ekstrinzična motivacija, jer nažalost, živimo u takvoj državi gdje je obrazovanje takvo da je najbitnije imati što bolje ocjene, a gradiva ima sve više i više, i učenicima više nije bitno šta uče, već samo da nauče.
OdgovoriIzbrišiSamoevaluacija je vrlo bitna jer na taj nacin dijete vidi kako stoji sa gradivom i znanjem, odnosno na cemu mora jos poraditi i u sto uloziti vise truda.
OdgovoriIzbrišiSmatram da učitelji i roditelji previse ekstrinzicno motiviraju. Dijete bi trebalo biti intrinzicno motivirano, imati zelju za znanjem ucenjem jer je to ono pravo ucenje, a ne "bubanje napamet".
Djeca bi trebala biti intinzično motivirana za učenje. Roditelji i učitelji nekako više daju naglasak na ocjene tj.ekstrinzičnu motivaciju što smatram pogrešnim. Samoregulirano učenje je vrlo dobra metoda učenja i dijete bi trebalo samo znati procijeniti kada je spremno za učenje, koliko mu treba da savlada određeno gradivo i slično.
OdgovoriIzbrišiSmatram da bi ucenike u ucenju trebala voditi ekstrenzicna motivacija, iako nazalost nije tako. Odlican clanak, jako dobro objasnjen!
OdgovoriIzbrišiSamoregulirano učenje je odličan način učenja i smatram da djecu treba što više s tim upoznati. Što se tiče motivacije po meni ona treba kod djeteta biti više intrinzična, ali ne smije se izostaviti ni ekstrinzična motivacija.
OdgovoriIzbrišiSamoregulirano učenje je najbolji način učenja. Smatram kako bi u nižim razredima učitelji trebali upoznati djecu sa različitim tipovima učenja gradiva kako bi stekli neki princip usvajanja znanja.
OdgovoriIzbrišiSmatram da intrinzična motivacija pospješuje dugoročno pamćenje i da pomaže učeniku ostvariti bolje rezultate, ali često veliku ulogu ima ekstrinzična motivacija te bi to trebalo promijeniti. Djeca bi trebala učiti zato što žele, a ne zato što moraju.
OdgovoriIzbrišiSlažem se sa kolegama po pitanju da je samoregulirano učenje najbolji način, s obzirom da djete kada stekne te vještine koristit će mu tjekom cjelog života i zato je nužno da su učitelji dobro upoznati sa raznim metodama učenja i da su dovoljno kompetentni prenjeti to znanje o učenju dalje.
OdgovoriIzbrišiUčenje bi trebalo biti svrha samome sebi, tj motivacija bi trebala biti intrinzična. Dijete treba naučiti učiti a to treba steći od strane učitelja i svih ostalih odgajatelja koji sudjeluju u njegovom životu. Uči se kroz cijeli život, i svakako svatko treba naći način na koji najbolje prihvaća znanje
OdgovoriIzbriši