Osvrt na članak „Tena Velki, Ksenija Romstein: POVEZANOST SAMOPROCIJENJENIH
SIMPTOMA ADHD-A S AGRESIVNIM PONAŠANJEM I SUDJELOVANJEM U VRŠNJAČKOM NASILJU
UČENIKA OSNOVNOŠKOLSKE DOBI“
Temu sam odabrala zbog toga jer mislim da se tema ADHD često zanemariva,
pogotovo u odgojno-obrazovnom svijetu. Djeca koja pokazuju znakove ili im je
dijagnosticiran ADHD dobivaju isti tretman kao i druga djeca što svakako nije
poželjno za njihov razvoj. Htjela sam više saznati o samom ADHD-u te kako se
pristupa djeci oboljeloj od njega u samoj nastavi, ali i kakav je odnos njih s
vršnjacima te okolinom.
ADHD se općenito shvaća kao motorički nemir kao glavni problem u
savladavanju nastavnih sadržaja. Ispitujući ispodprosječna akademska postignuća
učenika s ADHD-om utvrđuje se kako postupci i stavovi učitelja značajno
doprinosi problemu djetetova lošeg općeg funkcioniranja u okolini. U RH došlo
je do saznanja da odgajatelji djece predškolske dobi sebe smatraju
nekompentnima za rad s djecom s ADHD-om u smislu da ih ne bi mogli uključiti u
svakodnevne aktivnosti u odgojnim skupinama.
Propitujući ADHD Romstein (2011) saznaje
da učitelji ne mogu razlikovati razvojno očekivana ponašanja od onih koji bi
ukazivali na odstupanje u odnosu na djetetovu kronološku dob.
Webb. Goerss i Olenchak ističu kako prilikom utvrđivanja postojanja ADHD-a
treba uzeti u obzir vanjske čimbenike kao normativnosti nastavnog procesa i
emocija koje se javljaju u dinamici interpersonalsnih odnosa unutar razreda.
Važnije je da učitelji znaju pružiti pravovremenu i primjerenu podršku nego
prepoznavanje ponašanja (što je također vrlo bitno). Takvim pristupom dijete
usvaja i prakticira primjerene strategije rješavanja problema. To je vrlo
bitno kod djece koja imaju neformalno 'dijagnosticiran' ADHD te u svakodnevnom
životu manifestiraju njegovu kliničku sliku, o čemu se u pedagoškoj praksi ne
vodi računa.
Sve se češće pojavljuju istraživanja koja govore o važnosti socijalnih
vještina u smislu uspostavljanja odnosa s okolinom, odnosno osobama iz
neposrednog okruženja. Žic Ralić i Šifner (2014) pronalaze kako djeca i mladi s
ADHD-om ćešće sudjeluju u vršnjačkom nasilju i to češće kao žrtve, nego što su
to njihovi vršnjaci. Uzrok tome je nemogućnost djece da adekvatno
interpretiraju situaciju zbog čega bi učitelji trebali mijenjati socijalno
okruženje u smjeru podržavanja kvalitetnih odnosa između vršnjaka.
Opić i Kudek Mirošević (2011) saznaju da učitelji na isti način tretiraju
učenike koji nemaju i imaju ADHD. To nam govori da se ne poznaju specifičnosti
funkcioniranja te djece i izostanak planiranja strategija poučavanja, što je
nadasve potrebnu u odgoju i obrazovanju. Odgajatelji i učitelji bi trebali
tražiti informacije o mogućnostima iznošenja razvojne primjerenosti u okvirima
različitih teorija poučavanja.
Što se tiče percepcije odnosa s okolinom, istraživanja su pokazala kako se djeca s ADHD-om osjećaju odbačenima
te pokazuju simptome depresije češće od djece koja nemaju ADHD. U odnosima s
vršnjacima vidi se pojava agresivnog ponašanja
i nasilja. McQuade i Hoza (2015)
kažu da će djeca s ADHD-om biti zlostavljana od strane vršnjaka zbog
nemogućnosti samoregulacije u odnosima s okolinom. Problem je u tome što
učitelji ne vide djecu s ADHD-om kao žrtve.
Istražujući anticipacijske stavove prema djeci s ADHDom Ercan i sur (2015)
pronalaze da učitelji očekuju agresivnost od djece s ADHD-om te zbog toga ona
postaju krivci za sve probleme u razredu. Štoviše, Houck i sur. (2012)
tvrde kako većina postojećih rehabilitacijskih programa za djecu s ADHD-om koji
se provode u odgojno-obrazovnom sustavu nisu učinkoviti jer ne omogućuju djeci
generalizaciju ponašanja u promjenjivom, širem socijalnom kontekstu.
Impulzivnost (vodeći simptom ADHD-a) uvelike utječe na sposobnosti
komunikacijskih vještina u smislu da prekidaju razgovore, ne razmišljaju o čemu
govore te ne mogu prepoznati tuđe emocije što naravno rezultira konfliktima u
interakcijama.
Sadek (2013) nalazi kako i dječaci i
djevojčice s ADHD-om podjednako sudjeluju u nasilju, ali da su djevojčice
sklonije verbalnom, a dječaci fizičkom nasilju. Gillberg (2014) tvrdi da su
djevojčine socijalno osjetljivije od dječaka te zato su manje uključene u
vršnjačko nasilje. Kada su djevojčice krive za nasilje one bivaju češće
uključene u programe prevencije, stoga se može zaključiti da se ADHD lakše
dijagnosticira kod djevojčica nego kod dječaka.
Pošto su djeca s ADHD-om odbačena u društvu, ona su pod većim rizikom za
razvoj ovisnosti te psihičkih poremećaja poput depresije u odrasloj dobi. Važno
je propitati odnos simptoma ADHD-a i kronološke dobi. Gillberg tvrdi da nemir
iz predškolske dobi prerasta u smanjenu podražljivost i inertnost u odrasloj
dobi.
ISTRAŽIVANJE
Cilj istraživanja bio je provjeriti povezanost različitih simptoma ADHD-a
(hiperaktivnost, impulzivnost i nepažnja) dobivenih na temelju dječjih
samoprocjena s različitim aspektima vršnjačkog nasilja (tjelesno, verbalno i
elektroničko) i agresivnosti (reaktivna i proaktivna agresija) te provjeriti
razlikuju li se veličine tih povezanosti za različite simptome kao i spolne i
dobne razlike u navedenim povezanostima. U istraživanju su sudjelovali
učenici 6 osnovnih škola, iz četvrtih, šestih i osmih razreda na području
Brodsko-posavske i Osječko-baranjske županije. Sudjelovao je 501 učenik.
Upitnik je obuhvaćao demografske podatke o djetetu (razred spol, dob, ...),
pitanja o osjećaju prihvaćenosti i odbačenosti od strane vršnjaka te pitanja
vezana uz osjećaj sigurnosti u djetetovu okruženju.
Istraživanje je pokazalo postojanje povezanosti vršnjačkog (verbalno,
fizičko, elektrioničko) nasilja te agresivnog ponašanja sa simptomima ADHD-a.
Odgojno-obrazovni rad s djecom koja imaju ADHD ili u slučaju sumnje na njegovo
postojanje, treba obuhvatiti prevencijske aktivnosti jačanja socijalnih
vještina.
U odgojno obrazovnom okruženju ne daje se
dovoljno pozornosti jasno je kako zaostajanje razvoja socijalnih vještina može
imati loš učinak na kvalitetu odnosu s okolinom. Rehabilitacijski rad te
preventivni programi bi trebali također uključiti i roditelje jer se i oni
osjećaju bespomoćno te frustritano. Na taj bi način djeca s ADHD-om dobila
sustavnu, sveobuhvatnu podršku koja im je potrebna za uspješno funkcioniranje u
njihovu neposrednom okruženju.
Prepoznavanje ranih simptoma ADHD-a moglo bi ga preventirati stoga je vrlo
važno da učitelji i odgajatelji djece predškolske dobi mogu prepoznati
simptome. Pravovremena i razvojno primjerena podrška uključuje praćenje
odnosa među vršnjacima, a ne samo rad na akademskom postignuću djeteta s
ADHD-om ili korekciju ponašanja izvan situacije u kojoj se ono manifestiralo.
1. Mislite li da je uvođenje asistenta
u nastavi dobar potez jer bi pomagali djeci s ADHD-om? Zašto?
2. Jeste li u razredu imali vršnjaka
kojemu je dijagnosticiran ADHD? Ako da, kako ste se vi i učiteljica tretirali
prema njemu/njoj?
3. Mislite li da se učitelji dovoljno
trude pomoći toj djeci? Kako biste vi uključili djecu a ADHD-om u svakodnevni
nastavni proces?
4. Mislite li da je vršnjačko nasilje
doista povezano s ADHD-om?
Izvorni članak: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=252918
Nažalost, sve se češće susrećemo s pojmom ADHD i djecom kojima je taj poremećaj dijagnosticiran. Djeca s takvom dijagnoznom često imaju dodjeljenog asistenta koji im pomaže da lakše prate nastavni proces. Osobno smatram da je takvoj djeci potrebno posvetiti više pažnje, više razgovarati s njima i pomoći im da se prilagode školskoj okolini te su baš iz tog razloga asistenti odlična opcija. Učiteljica koja u razredu ima nekad čak i do 30 učenika, ne može se posebno posvetiti takvoj djeci. Međutim, smatram da se takvu djecu ne bi trebalo izdvajati iz razreda i svrstavati ih u razrede s posebnim programom. Djeci kojoj je dijagnosticiran ADHD treba pomoći da se uklope. Nažalost, ta su djeca često žrtve nasilja i ismijavanja u školi. Smatram da bi učiteljica koja u svom razredu ima takvo dijete trebala objasniti ostaloj djeci da su svi oni jednaki i da ne smiju ismijavati i podrugivati se djeci s ADHD-om. Djeca nisu ta koja prave razliku između "normalne" djece i onih koji imaju određene posebne potrebe i dijagnoze. Djeca na znaju što je ADHD, ali ih okolina nažalost uči da su određenaa djeca drugačija i da se ne bi trebali družiti s njima jer nisu kao i svi drugi. Djeca ne prave razlike među svojim vršnjacima već to rade odrasli.
OdgovoriIzbrišiSvakom djetetu je potrebno posvetiti pažnju, pogotovo djeci kojoj su dijagnosticirani određeni poremećaji. Učiteljicama je zasigurno teško posvetiti se svoj djeci i djeci s ADHD-om, ali mislim da je to moguće, te da takvu djecu ne bi trebalo izdvajati iz razreda. Asistenti u nastavi bi bili, barem prema mom mišljenju idealno rješenje za takvu djecu.
OdgovoriIzbrišiZanimljiva tema članka kolegice ;)
Apsolutno se slažem i podržavam uvođenje asistenata. Smatram kako jedna učiteljica u razredu, od prosječno 24 učenika, uz svu volju i želju ne može svakome pružiti dovoljno pažnje i pomoći.
OdgovoriIzbrišiSa svakom novom generacijom učitelja svijest o različitim dječjim potrebama i poremećajima se povećava te im se pridaje više pažnje u nastavi.
Mislim da ADHD svakako ne pomaže djeci kojoj je dijagnosticiran kad je riječ o nasilju. ADHD je samo jedan razlog više da nasilnik to dijete maltretira, jer je drugačije.
Svakako sam jako zadovoljna činjenicom da je ADHD priznat kao poremećaj koji djecu sputava u usvajanju gradiva i socijalnih vještina te je time dokazano da nisu samo zloćesti.
Hvala na komentaru te se slažem s Vama. također smatram da je ADHD okidač nasilnog ponašanja te zlostavljanj djece oboljele od njega te da nisu oni krivi za agresivnost u nekim slučajevima.
IzbrišiUvođenje asistenata u nastavu je potrebno. Moj brat je ove školske godine bio pomoćnik u nastavi djetetu s problematičnim ponašanjem, iako je bilo zaista teško, uspio je donekle s njim izaći na kraj, pomoći mu u osnovnim stvarima, potaknuti na samostalno pisanje domaće zadaće, na donošenje pribora i slično. Pomogao je kako djetetu, tako i učiteljima.
OdgovoriIzbrišiNisam se nikad susretala s ADHDom u razredu, tako da nemam iskustva s time.
Smatram da je uvođenje asistenta u nastavu veoma potrebno jer učiteljica ne može pružiti dovoljno pažnje i pomoći svakom djetetu. Učenicima s ADHD-om treba dati više potpore i pomoći ali ih ne bi trebalo iskjučivati iz razreda jer to stvara kontraefekt. Nažalost, djeca s ADHD-om su često zlostavljana ili su predmet ismijavanja te bi tu učiteljica trebala drugoj djeci dati do znanja da su djeca s ADHD-om jednaka kao i ona.
OdgovoriIzbrišiUčiteljica se trudi svima pružiti dovoljno pozornosti ali dijete s dijagnosticiranim ADHD-om će u nekim trenucima tražiti puno više pažnje nego što će mu učiteljica moći pružiti. Zato se slažem s ostalim da je uvođenje asistenta u nastavu potrebno. Osobno ne poznajem nikoga tko ima dijagnosticiran ADHD, tako da nemam puno iskustva. Što se tiče nasilja, smatram da ostala djeca mogu ismijavati dijete s ADHD-om ukoliko učiteljica pravovremeno ne objasni djeci sve ono što bi ona trebala u tom trenutku znati o ADHD-u.
OdgovoriIzbrišiDosta zanimljivo stajalište. Slažem se da bi učeiteljica trebala biti upoznata sa ADHD-om i znati se ponašati u skladu sa svojim saznanjima.
IzbrišiDjeca s ADHD-om zahtjevaju puno pažnje i vremena. Učiteljica koja u svojem razredu ima 20tak učenika ne može pružiti tom djetetu ono što mu treba bez da zakine ostatak razreda. Tako da smatram kako je asistent potreban.
OdgovoriIzbrišiNikad u razredu nisam imala nekog s ADHD-om, ali poznam par osoba kojim je dijagnosticiran ADHD i nitko od njih nije zadovoljan u školi ili nije bio zadovoljan. Većinom su odustali ili upisali neku košiju školu koju će brzo završiti u početi raditi.
Mislim da je uvođenje asistenata u rad s djecom s ADHD-om tijekom nastave vrllo pozitivan jer im sigurno uvelike olakšava i sama činjenica da je netko tu zbog njih i da želi pomoći. Nismo imali nikoga tko je imao ADHD tako da ne znam kako je to niti kako bi se učitelji prema toj djeci odnosili. Uvijek postoje učitelji koji 'žive za svoj posao' te se trude da svakom od njihovih učenika na njegovom satu bude zanimljivo, tako da sam sigurna da postoje oni učitelji koji se posebno trude oko svojih učenika s ADHD-om. Kao učitelj, pokušala bih shvatiti probleme i način na koje dijete s ADHD-om uči i prati nastavu te bih pokušala omogućiti lakše praćenje tom djetetu i uklopiti ga u razred.
OdgovoriIzbrišiMislim da bi asistenti imali pozitivan učinak na učenike s ADHD-om stoga se slažem da bi ih trebalo uvesti. Na primjeru jednog učenika iz mlađeg razreda osnovne škole mogla sam primjetiti kako nastavnici nisu znali nositi se s njegovim ponašanjem te je ono bivalo sve gore. Bacao bi stolice, derao se, bacao se po podu, a nastavnici su ga kudili i izbacivali iz razreda te je većinu vremena provodio izoliran iz tog razloga smatram da bi se hitno trebala uvesti dodatna edukacija za rad s takvom djecom
OdgovoriIzbrišiSmatram da je uvođenja asistenta u nastavu pozitivna stvar zato što se takvo dijete ne treba odbacivati, već mu je potrebno pružiti kvalitetnu skrb, a to učiteljica s ostalim učenicima nije u mogućnosti pružiti.
OdgovoriIzbrišiNikada se nisam susrela s učenikom koji ima ADHD.
Mislim da se učitelji ne trude dovoljno i smatram da bi se učiteljima trebala omogućiti dodatna edukacija za rad s takvom djecom.
Smatram da vršnjačko nasilje može biti povezano s ADHD-om, ali to ne mora biti nužno tako.
Smatram da bi se uvođenjem asistenta olakšalo i učiteljici i djetetu jer bi tako dijete dobilo sve što mu je potrebno, a učiteljica bi se mogla svima jednako posvetiti. Takva jeca možda zahtijevaju više pažnje, no oni su isti kao i svi i ne treba ih se izolirati zbog njihove dijagnoze.
OdgovoriIzbrišiUvođenje asistenata u nastavu je odličan način da se djeci s ADHD-om pomogne u nastavi te praćenjem iste. U svojem školovanjem se nisam susrela ni sa kim tko je imao ADHD niti s nikakvim drugim poteškoćama u praćenju nastave. Učiteljima je vrlo teško se fokusirati na svakog učenika individualno, a pogotovo ako se u razredu nalaze djeca koja teže prate nastavu. Zato je uvođenje asistenata dobar potez. Mislim da vršnjačko nasilje i nije toliko povezano s ADHD-om, samo je na to stavljena etiketa.
OdgovoriIzbrišiSmatram da svakom učeniku treba posvetiti pozornost, a pogotovo onima koji imaju određene probleme. Veoma je važno da se njih ne zanemari i da im se pomaže kako bi se ona osjećala dobro. Također podržavam uvođenje asistenta jer se na taj način posvećuje pozornost djetetu jer učiteljica u razredu sa 30ak učenika nema jednako vremena za svih.
OdgovoriIzbrišiMislim da je uvođenje asistenta u nastavu nužno jer učitelj ne može imati stalni nadzor nad djecom s ADHDom. Naravno tu djecu treba socijalizirati, ne da se osjećaju odbačeno jer imaju asistenta te posebne potrebe. Učeničko nasilje, prema mom mišljenju, nije uvijek povezano.
OdgovoriIzbrišiMislim da je uvođenje asistenata u školi za djecu s ADHDom dobar potez kako bi im se moglo individualno više pristupiti. Mislim da je to dobar potez zbog toga jer sam imala jednog prijatelja u osnovnoj školi koji je imao ADHD te su ga roditelji odlučiti ispisati iz škole jer dijete nije više moglo podnijeti psihičko zlostavljanje od druge djece. Tu velik utjecaj ima i okolina koja stvara stereotipe prema osobama koje imaju nekih teškoća. Osobe koje rade u odgojno-obrazovnim institucijama trebali bi jasno naglašavati kako treba cijeniti i poštivati svaku osobu.
OdgovoriIzbrišiHvala na podijeljenom iskustvu s kolegom oboljelog od ADHD-a. Mislim da drugoj djeci treba vremena za naviknuti na dijete s poteškoćama u razredu, ali i svakako ih educirati i pokazati im da nisu puno drugačija od ostalih, što bi smanjilo vršnjačko zlostavljane. Jako mi je žao tog dječaka.
IzbrišiMislim da je uvođenje asistenta dobar potez, ne samo djeci s ADHD-om, već i općenito djeci koja imaju teškoće u učenju. Djeci u početku treba pomoć oko učenja, ne može dijete koje je tek došlo u školu odmah znati sve načine učenja, i kako nešto naučiti. Pogotovo djeca s poteškoćama, njima je još teže, a kod djece s ADHD-om je problem što su hiperaktivna i ne mogu dugo učiti, pa je dobro da imaju pomoć kod svladavanja nekog gradiva.
OdgovoriIzbrišiU svom školovanju se nisam susrela s djecom s ADHD-om, ali znam da je u drugim razredima bilo takve djece, te ih se često smatralo zločestima i nemirnima, i uvijek su bili u nekakvim kaznama.
Ne mora biti da je vršnjačko nasilje povezano s ADHD-om, vršnjačko nasilje može od svukud vući razlog.
Smatram da je uvođenje asistenata nužno, s obzirom da se učiteljica u razredu punom učenika ne može svakom individualno posvetiti, pogotovo ne djetetu s poremećajem kojem je potrebna posebna pažnja i pomoć.
OdgovoriIzbrišiSmatram da je uvođenje asistenata najbolji mogući način da se općenito rješi problem ''drugačije'' djece u razredu. Slažem se s time da učiteljica u razredu od učenika ne može posvetiti najbolju pažnju djetetu s ADHD-om i da im je ta pažnja prijekopotrebna. Nisam sigurna koji su razlozi njihovog problema, ali promjene u našem obrazovnom sustavu se itekako moraju dogoditi jer edukacija učenika ispašta zbog manjka profesionalnih ruku.
OdgovoriIzbrišiSmatram da je uvedenje asistenata dobar potez jer ce nastava svima biti olaksana i ugodnija. Super clanak!
OdgovoriIzbrišiMislim da je takvoj djeci potrebna posebna pažnja i usmjerenost, što nažalost nije slučaj u našem školstvu. Prosvjetne radnike treba više educirati kako bi se znali na dobar način ponašati prema ovakvoj djeci. Nisam nikada bila u razredu s djetetom koje je imalo ADHD.
OdgovoriIzbrišiDjeca sa ADHD-om znaju biti problematična no ne treba ih odvajati od ostale djece. Mislim da treba bolja edukacija učitelja šta se tiče djelovanja sa takvom djecom te uvođenje asistenata koji su specijalizirani za rad sa njima.
OdgovoriIzbrišiSlažem se sa vama po pitanju da bi same učitelje trebalo bolje educirati po pitanju djece sa ADHD-om, jer na kraju teško će se svima omogućiti asistent u nastavi, a da se i omogući, kakve koristi ako učitelj ne može shvatiti to djete?
IzbrišiDanas su djeca previše ovisna o crtićima i samoj televiziji i igricama. Možda nešto malo pokupe od tamo ali ostalo je u doticaju sa vršnjacima koji funkcioniraju na isti način kao i oni...pa kad se nađe takva jedna grupica, moraju negdje ispucati se i pokazati tko bolje može nešto što je vidio na tvu ili igrici. I to nije ADHD...to je nešto što se zove sindrom "nema djece na igralištu nego vise na kompjuterima". ADHD je poremećaj kojeg treba ozbiljno shvatiti i djeci koja imaju takav problem pružiti potrebnu pomoć i asistente u nastavi. U svom školovanju nisam se susrela s takvim djetetom, ali znam za jednog dečkića koji ima ADHD i koji radi po malo prilagođenom programu gdje ima češće stanke u radu od ostalih u razredu i na drugačiji način mu se pristupa u nastavi kako bi ostao što duže zainteresiran.
OdgovoriIzbriši